Što se ne udaješ zaboga? Ostat ćeš stara cura!

Što se ne udaješ zaboga? Ostat ćeš stara cura!” – valjda su mi uši došle u fazu da otpadanu, koliko puta sam čula to pitanje.
Nije mi jasno kako to ljudi gledaju na brak? K’o da je udati se mala stvar!? Sta bi trebala, ne razumijem? Da brže-bolje nađem nekoga i udam se da se svi oko mene ne bi sekirali?

Ok. Shvaćam da mi godine lete. Da vrijeme prolazi. Da se momci probraše (to mi isto često pripnu)…
Ali ljudi, meni se ne udaje samo da budem udata. Ne udaje mi se da bi drugi bili sretni što sam se udala.
Ovaj narod točno nema mjere. Sad će početi s onim: “Pa nitko ti od zla to ne govori…”.

Da. Za dobro nas, svih slobodnih cura vi konstantno k’o u zasjedi čekate da napadnete s onim pitanjem “Kad ćeš se udavat’?” zbog našega dobra i naše budućnosti. Znamo. I fala vam od srca, ALI PRESTANITE.

Dopustite mi da vam nešto kažem.
Čuj mene!? Haha…
Dopustili mi ili ne, svejedno ću reći!

Mene se strah udati. Na današnje vrijeme me je strah. Svegami.
Koliko god je vjenčanja, toliko je i razvoda.
U ovo moderno vrijeme udaju se, pa domalo eto ih nazad kući. Nije išao brak. Nisu nasli zajednički jezik. Nije on bio kako je očekivala. Potpisuju se. Zaklinju se pred Bogom na vječnost i za par mjeseci zaborave u sta su se zakleli.

Ne treba se trpjeti. Dakako. Vrati se kući materi i ćaći u krilo. Neka te. Naići će bolji. Koji će te više razumit. Više volit….
Ako i taj “bolji” nije bolji, ti se sine opet razvedi, pa opet se udaj dok ne nađeš savršenog po tvojoj mjeri.

Znaju li te matere reći da brak nije savršenstvo. Ničiji. Da u životu imas dane svijetla i dane tame. Da sve to prođe i sve to opet dođe.
Da jedna svađa nije vrijedna odlaska zauvijek. Da se nekada nesto treba pretrpjeti da bi se dovelo u red. Da zivot nije bajka. Da život i zaboli i usreći. Da se treba boriti. Da nista se ne stvara preko noci. Ni odlican odnos. Ni idilican brak.
Da za sve treba vremena i malo muke.

Danas je najlakse odustati. Danas je najlakse krenuti u nesto novo i stalno mjenjati. Treba nekada pretrpiti.
I ne pricam o udarcima. To se ne trpi. Pricam o razumjevanju i “zajednickom jeziku” koji se kad tad nađe, ako se potrudimo.

Da se razumijemo, podrzavam razvod braka kada je u pitanju nasilje. To nitko ne treba trpjeti.

Da nastavim, danas je toliko njih razmaženo, nespremno, pod prisilom, zbog onih babskih: “Zaboga, što se ne udaješ?”, ušlo u brak i onda se uhvatilo za glavu.

Jeste li ikada razmišljale vi tetke, babe, rodbino i susjede da ste djelomično zaslužni za nesretne brakove?
Nemaju svi jak karakter i svoje “JA”, da vam se odupru. Zarad vašeg kvocanja, cure polude pa se udaju samo da vas ne slušaju.

Imala bi ja šta napisati i o muškom dijelu, ali kako sam žensko, i NEUDATA cura, ja eto samo o curama.

Uglavnom, pustite vi nas neudate, pa taman nam bio i zadnji voz. Snaći ćemo se i odlučiti same šta je najbolje za nas.
I ajde, sada izrecite onu tradicionalnu: “Probirač nađe otirač!”, da ne dobijete zgaravicu od šutnje, a i da se još malo nasmijemo.

Ako i ostanemo, ostat cemo sebi, nećemo vama.
Dobro, mozda familiji, ali kako smo familija, pretrpjet će valjda i jednu staru curu u kući. Nitko neće umrijeti zbog toga.

La pa-pa!

Share: