Što se ne udaješ zaboga? Ostat ćeš stara cura!” – valjda su mi uši došle u fazu da otpadanu, koliko puta sam čula to pitanje.
Nije mi jasno kako to ljudi gledaju na brak? K’o da je udati se mala stvar!? Sta bi trebala, ne razumijem? Da brže-bolje nađem nekoga i udam se da se svi oko mene ne bi sekirali?

Ok. Shvaćam da mi godine lete. Da vrijeme prolazi. Da se momci probraše (to mi isto često pripnu)…
Ali ljudi, meni se ne udaje samo da budem udata. Ne udaje mi se da bi drugi bili sretni što sam se udala.
Ovaj narod točno nema mjere. Sad će početi s onim: “Pa nitko ti od zla to ne govori…”.

Kako si mogla otići od kuće?”, to je pitanje koje mi je sigurno dvadeset osoba postavio.
Čuj kako!?
Došlo mi. Eto kako!
Shvatila sam da nisam sretna u okruženju gdje svatko zna bolje od tebe kako si. U okruženju gdje ni kavu popiti s mirom ne možeš bez da se netko ne pretrača. Gdje se bojiš svakog koraka zbog onoga “Šta će selo reći?”, gdje više živiš kako drugi žele nego kako bi ti htio. Gdje te više osuđuju, nego li se dive dobru.
I nisu to osude na osnovu nekih realnih situacija, niti situacije koje stvarno možeš sa zgrožavanjem prokomentirati, to su čiste gluposti kada netko želi nekome da napakosti.

Kada sam bila peti razred osnovne škole, zapisivala sam usput neke pjesmice. Kasnije su se pjesmice pretvorile u tekstove kojima sam ispunjavala bilježnice. Onda mi se pisanje se svelo samo na zadaće iz hrvatskog jezika, dok sam išla u srednju školu. Jednoga dana samo sam prestala – točnije, nisam imala vremena da pišem jer sam studirala i usput radila.

Ne volim London. Ni nakon godinu dana nisam si pronašla razlog da poželim zauvijek živjeti u njemu. Nema mi dušu.
Ako neko mjesto nema dušu, nemaš razloga ni poželjeti da se zadržiš zauvijek tamo.

Sve je tako hladno. Ljudi doslovce trče ulicama. Možeš mrtav ležati na podu pod nekim mostom, svi će te zaobilaziti je žure na posao.
Odijela i aktovke te doslovce zatrpaju tamo oko pola pet ako se, nedaj Bože, nađeš u to vrijeme u podzemnoj.
Volim promatrati ljude u vlakovima i podzemnoj. Toliko toga možeš isčitati na licima ljudi. I tugu i umor i hladnoću i sreću. Hladnoća je ipak vodeća.