Moj tata je bogatiji od tvoga!

Uvijek me pogađala nepravda, nebitno o kome se radi i o kakvoj je situaciji riječ. Ali eto, oduvijek sam bila slaba na situacije koje se događaju djeci.

Trenutno se nalazim u Engleskoj. U ulici gdje živim nalazi se škola iz koje svaki dan u 15:00 sati izađe mnoštvo djece. Svi do jednoga su isti.
Razlikuju se samo po boji kose, kože i očiju. I po visini.
Imaju iste hlače, iste košulje, dzemperčiće, jaknu sa logom škole i crne cipele.
Identični.
Sretni. Veseli.
Isti.
Ni po čemu ne možeš vidjeti koje dijete je iz siromašne obitelji, a koje iz bogate.

Ne možeš primjetiti grupiranja. Niti one poglede: “Moj tata je bogatiji od tvoga tate.”.
Isti. Kažem vam!
U blizini nema trgovine. Imaju menzu u školi koju svi plaćaju isto i svi jedu isto.
Divno, zar ne?

Ništa mi nema tužnije od roditelja koji su odgojili svoju djecu na način: “Nema nitko veći od tebe. Svi su ispod tebe!”

Nikada neću zaboraviti izjavu jedne cure iz razreda koja je došla sva puna sebe i rekla:
“Mama mi je dala danas 20,00 € i rekla je da mi je to do kraja tjedna! Zamisli! Samo sam je pogledala i opalila se smijati!”
Bila je to srijeda.

Ja, i većina ekipe iz razreda nosili smo 5,00-7,00 KM dnevno u školu.
Mogao si tad s tim novcem popit kavu, kupit sebi jesti i piti bez ikakvih problema.
Dakle, dovoljno za srednju školu. Ako pušiš, a ne znaju ti, kupi cigare, a preskoči ručak.
Ako imaš slobodan sat, preskoči ručak i ostavi za kave. Ako ne bi imali za kavu, šetali bi tokom slobodnog sata. Uglavnom, imao si koliko si imao, pa ti kombiniraj kako tebi odgovara…

Njoj je 20,00 € bilo malo. Zamisli.
I to je morala na glas reći da se dokaže kako njeni imaju.
To što netko nije mozda imao ni 2,00 KM u džepu, to nju ne briga.

“Ja sam veća od vas! Vi ste jadni!”

Nekoliko godina kasnije našla se u poziciji da njeni nemaju. Počela je raditi poslove za koje se drugima u to vrijeme izrugivala i govorila kako ona to nikada ne bi radila. Postala je skromna i normalna. I fina je to cura danas. Samo navodim primjer onoga: “Najgore je imati pa nemati…”

Poštujem i cijenim djecu koju su bogati roditelji naučili da danas u životu možda imaš, ali jednog dana može se dogoditi da nemaš. Oni roditelji koji znaju kako je biti na nuli pa pošteno se obogatiti. Radom i trudom. Oni koji te uče da smo svi jednaki, i da svakoga treba poštovati. I odgojenu djecu prepoznas po skromnosti na licu i odnosu prema drugoj djeci.
Nema u njima onog prkosa, nema dokazivanja, nema ismijavanja niti uzdignute glave.

Imaju markiranu odjeću ali i srce markirano poštovanjem, odgojem i razumjevanjem.

Takve poštujem!
Takvima se divim i takvi će uvijek imati i ja im želim da imaju!

Da se mene nešto pita i da mogu promjeniti mrvu ovaj svijet, između ostaloga, uvela bi uniforme u škole.
Zbog siromašne djece, da ne izgube samopouzdanje, a i zbog bogate, da ih barem to nauči da smo u suštini svi isti, kada ih roditelji nisu naučili.

Učite svoju djecu da nije bitna količina novca u novčaniku, nego količina dobrote u srcu i da je to bogatstvo.
Da je sve prolazno, a da ono u tebi ostaje isto. Da je bitno da si čovjek, a ne koje marke ti je majica. Da etiketa na toj istoj majici ne vrijedi koliko vrijedi dobro srce i poštivanje.

Učite ih na vrijeme!

Share: