Kako si mogla otići od kuće?

Kako si mogla otići od kuće?”, to je pitanje koje mi je sigurno dvadeset osoba postavio.
Čuj kako!?
Došlo mi. Eto kako!
Shvatila sam da nisam sretna u okruženju gdje svatko zna bolje od tebe kako si. U okruženju gdje ni kavu popiti s mirom ne možeš bez da se netko ne pretrača. Gdje se bojiš svakog koraka zbog onoga “Šta će selo reći?”, gdje više živiš kako drugi žele nego kako bi ti htio. Gdje te više osuđuju, nego li se dive dobru.
I nisu to osude na osnovu nekih realnih situacija, niti situacije koje stvarno možeš sa zgrožavanjem prokomentirati, to su čiste gluposti kada netko želi nekome da napakosti.

Kada netko nešto dobro učini, čuješ samo ljubomorne izjave. Kada netko nešto postigne, čuješ priče kako je na pokvaren način to postigao. Nitko da pohvali. Nitko da kaže “Svaka ti čast!”. Čast izuzecima. Malo ih je koji se raduju tuđoj sreći jednako kao vlastitoj.
I htio ili ne htio u takvom okruženju postaješ i ti sudionik tih tračeva i prepričavanja.

Kladim se da svi koji su otišli “vani”, reći će vam da su “počinuli” od bas ovoga sto sam sada navela.

Nemojte me pogrešno shvatiti, volim mjesto gdje sam rođena i odgojena, ali s našim mentalitetom ljudi uvijek si u mjestu. Nema ti pomaka. Ima, ako imaš mu*a da pretrpiš sitne duše.

I eto. Odlazi se kad ti dođe “do vrata” nekih situacija, te neke nepomičnosti.
Kada ne želiš više stojati u mjestu i čekati čudo nego zasukati rukave i mijenjati svoj život.

Odlazi se tako sto na tren zamrzneš srce, spakuješ život u par kofera, zagrliš sve što voliš i sjedneš na autobus ili avion.

I tek kada kreneš na put, odmrzneš srce i isplačeš se. Pustiš suzu za obitelj, kuću u kojoj si odrastao, svaku ulicu kojom si kročio i svaku godinu koju si proživio tamo.
Ali ideš. Odeš. Ne odustaješ.

I onda jednom kada se vratiš, čude ti se kako ne poželiš natrag kući. Pričaju ti kroz šalu kao kako su ti se pare “oslačale”, a ne znaju da je ovaj mir u duši veći od svih novaca koje zaradiš.
I da taj mir ništa kupiti ne može.
Imaš ti svoju plaću s kojom možeš, Bogu hvala puno toga planirati dok s onom tamo, da si ostao, mogao bi jedva od prvog do prvog da skrpiš.

Imaš i papir na kojem piše gdje i šta radiš. Nisi na crno. Ne radiš 20 godina, i ne ispadne kasnije da si bio besposličar iako si se kidao radeći. Ovdje mi piše svaki sat koji odradim. Imam i jako zdravstveno, koje ti pokriva svakog privatnog doktora, ako ti zatreba, gluho bilo! Ne plaćaš privato. Pokrije ti i to osiguranje. Osiguranje koje plaćaš ti ali znaš sto ga plaćaš. Znat ćeš i kada dođeš u mirovinu kako je vrijedilo raditi.

Pitaju me kako se ne poželim vratiti. Tko kaže da nisam? Kada se poželim, dodjem, zagrlim koje volim i opet odem, pa se opet vratim, kada se poželim.

Odlazi se tako što zalediš srce i promisliš o budućnosti koja ti je svijetlija “vani”, ako ćemo biti iskreni.

Nemojmo da se lažemo.
To što neki nemaju hrabrosti i ne znaju kako otići, ne znači da smo mi koji smo “vani” ludi.
Svatko je ondje gdje je odabrao da bude. Svatko ima svoje razloge za ostati ili negdje otići. Ja znam zasto sam otišla, ti mi evo reci zašto si ostao/la?

Obitelj je obitelj.
Kuća je kuća.
Vrata su nam uvijek otvorena.
Godine lete.
Šta ćemo sutra?

Share: