Danijela Luburić: De malo bolje moli za tu moju udaju

Zima je sve polako obgrlila. Kako to obično radim, nakon posla sam se umotala u toplu deku, navukla sam šal, jaknu i rukavice te ponijela sa sobom šalicu kave. Sjela sam u vrt. Mrkla je noć i unatoč onoj kavi od jutros, tek ovu sada računam kao pravu kavu. U miru. Sa samim sobom i svojim mislima. Brze kave ni ne računam pod kavu, ali svejedno ih popijem.

Podižem glavu prema nebu. Za čudo, vedro je. Čak mogu vidjeti nekoliko zvijezda i tri aviona. Nekada imam osjećaj da ih mogu dohvatiti samo ako li se malo zaskočim.

Ovdje, u Engleskoj, stalno je neki ludi vjetar, ali ovu noć nije me tjerao u kuću. Mogla sam uživati.
Avioni lete u različitim smjerovima i vjerujem da svako biće gore u nebesima ide kući za Božić.
I Helena je jutros otišla. Ja ću i ove godine ostati ovdje, razlika je samo što mi se ove godine ni ne ide kući. Ne za Božić.

Gledam plave lampice koje sam stavila na prozor…

“Bože, kakav li će biti ovaj Božić kući bez babe?”, rekoh naglas.

Blagdane ne mogu ni zamisliti bez nje koja diktira u koliko sati ima da se iskupimo u kući da unosimo badnjake. Sve da si na Marsu, moraš bit u kući u doba kada je ona izdala naredbu, inače, ima da te nema.

Badnjake je pomno odabrala i postavila ih “uzbrdo”, jedan do drugoga, s desne strane uz zid na ulazu u kuću. Poslala je Stipu dan prije po bombone u Kreše, jer dodijalo joj da nas posiplje kukuruzom, pa kasnije nitko da pokupi. Ovako će bar on od dragosti pokupiti sve…

Nas starije bombone baš ni ne privlače ali eto, Stipe je još dite. Na čelu stola njeno je mjesto. Od kad je svijeta i vijeka, znaš da tu baba sidi i predvodi sve. Nikada nisam zapisala one molitve koje je izgovarala na Badnju večer jer sam mislila da imam vremena…

Pokušavam zamisliti Božić bez babe i već vidim da će biti jako tužan, da su svi ne znam kako sretni, bit će prazno bez nje. Nisam ni pitala kako će biti za Badnje Veče, jesmo li još uvijek iz sve tri kuće svi na okupu, njoj u čast ili kako?
Miriše mi na zimu i na blagdane. Malo mi je hladno oko srca, ali toplo oko duše kada se svega prisjetim. Lampice trepeću odbijajući svoju svijetlost o stakla prozora. Sve izgleda čarobno. I nebo. I zvijezde.

Pogledah u onu najsjajniju i prošaputah prije nego otpih gutljaj kave:

“Bit ćeš ti tamo s njima, je li tako? I hvala ti što me čuvaš s tih visina. De malo bolje moli za tu moju udaju, a ne pitaj me samo kad ću i što nisam još…”

Share: